5. Come as you are.

26.08.2009.,

Prvih petnaest dana škole su prošli kao rukom odneseni. Kiša koja je neumorno padala danima je odlučila napustiti Škotsku na par dana, te je zemljište škole za čarobnjake i vještice obasjalo žarko žuto sunce, unjevši u njihove đačke živote dozu sreće i poleta.

„Kunem vam se da nemam pojma zašto sam odabrala Napitke. Imam da napišem još pola dlana eseja, a u potpunosti sam bez ideja.“ frknu Danny čije je lice bilo sakriveno zavjesom od guste crne kose. Sjedila je na klupici ispod velike bukve, sa mnoštvom papira na nogama.
„Evo ti moje, pa iskombinuj nešto.“ dobaci joj Dylan koja je sjedila na travi još vlažnoj od kiše. Danny ciknu od sreće i utisnu poljubac u Dylanin blijedi obraz.
„Da, da, ljubiš je samo kad ti da zadaću.“ dobaci Frances koja je ležala na travi, nogu podignutih na klupicu. Bacala je u zrak malu crvenu lopticu koja se vraćala istom putanjom u njene duge prste. Danny se dječije izbelji ka djevojci sa kosom boje konjaka, a zatim osmjehnu, otkrivajući niz biserno bijelih zuba.
Zooey je odsutno gledala u bijeli list papira koji je držala u rukama. Njene kestenjaste oči su ponavljale identičnu radnju već nekoliko puta, prelazeći preko sitno nađiđanih redova teksta.
„Zoo, što je to?“ veselo upita Danny, kojoj se očigledno sve bilo zanimljivije od eseja iz Napitaka koji je ležao zaboravljen na njenom krilu.
„Ništa.“ trznu se Zooey kada je shvatila da je pitanje bilo upućeno njoj. Presavi papir na pola i nježno ga privi uza se, kao da ga čuva od neprijatelja.
„O, pa Zooey ima tajnog obožavatelja. Daj da vidim.“ iskezi se Dylan i ispruži tanku ruku ka papiru. Zooey hitro skoči na noge kao da je Dylanina ruka živa vatra i sakri papir iza leđa.
„To je moja stvar, uredu? I prestani da zabijaš svoj veliki nos gdje mu nije mjesto!“ glas joj je bivao sve glasniji, sve dok na kraju nije vikala. Okrenula se na peti i odjurila u zamak.
„Što je pak njen problem?“ Danny izvi desnu obrvu.
„Nemam pojma, užasno je čudna. Stalno čita to pismo.“ zaključi Frances, koja se podigla u sjedeći položaj.
„Nos mi je stvarno velik?“ zacvili Dylan dodirujući svoj prćasti nosić dlanom. „Moj nos nije velik.“
„Ako ti tako kažeš.“ viknu duboki muški glas. Fred, George i Robert su im se približavali užurbanim hodom.
„Ha. Ha. Jako smiješno, Bailey.“ dobaci mu Dylan i zadubi se u svoju debelu knjigu.
Pravila se da ne primjećuje smiješak na licima svojih prijatelja.
Njih trojica su sjeli pored djevojaka, bacajući nemarno svoje knjige pored klupice.
„Cure, sutra je metlobojski trening. Vrijeme je savršeno.“ osmjehnu se Robert i stavi ruke iza glave, zamišljeno gledajući u nebo.
„Imam neke ideje za poboljšavanje tehnike.“ dobaci Danny sa smiješkom. „Naravno, ako se ti Roberte slažeš. Ipak si ti kapetan.“
„Draga, znaš da sam uvijek otvoren za nove ideje. Tvoje ideje su ionako uvijek dobre. Samo još da javimo Dimitrijevu i Potteru. Ove godine smo sigurno prvi.“
Dannyno lice ukrasi široki osmijeh koji se jedva primjetio jer se vratila pisanju sastava. Ili se bar tako činilo, jer je knjigu okrenula naopačke.
Dylan glasno frknu i sklopi svoju debelu knjigu. Ustade brzo i užurbanim korakom napusti perivoj, ostavljajući svoje prijatelje da pričaju o temi koju ona nije nalazila naročito interesantnom, metloboju.

Debeli đonovi njenih Doc Martens čizama su udarali od kameni pod Hogwartsa, tiho odzvanjajući čitavom njegovom dužinom. Vješto je izbjegavala učenike treće godine koji su upravo izlazili iz kabineta Preobrazbe na prvom spratu, užurbano hodajući ka Velikoj Sali. Nije gledala kuda ide, i skoro je pala kada se sudarila sa visokom prilikom koja joj se isprečila na putu.
„Hej, pazi kuda...a, to si ti.“ osmijeh je ukrasio ionako već lijepo lice Andreia Dimitirjeva. Zamahom štapića je podigao njenu knjigu koja je do sada ležala na podu kod njegovih nogu.
„Izvini, nisam gledala.“ uzvratila mu je osmijeh, stavljajući knjigu u crnu torbu koja joj je visila sa ramena.
„Što to brine mladu damu?“ podrugljivo reče Andrei i prebaci ruku preko njenog ramena. „I kako to da nisi sa svojim cijenjenim društvom?“
„Metloboj. Znaš već da ga jedva mogu i gledati, a da mi se ne zavrti od visine. Letenje mi je, pored Bezjačkih studija, bio definitivno najgori predmet. Ustvari, najtraumatičniji.“ odgovori ona, prizivajući u sjećanje onaj trenutak kada se vinula u zrak na metli. Visina je bio njen najveći strah još od djetinjstva, tako da letenje na metli nije bila njena omiljena zanimacija.
„Da, baš su mi javili za sutrašnji trening. Razvaliti ćemo Slytherine.“ reče on odsutno gledajući ka stropu.
„Andie, nemoj i ti o metloboju. Idemo umjesto toga malo prošetati? Puno je ljepši osjećaj biti sa obje noge na zemlji.“
„Kako bi ti to znala kada si se digla u zrak samo jednom?“ nasmija se on na glas.
„I to mi je bilo sasvim dovoljno da shvatim da letenje nije za mene. Puno sam sigurnija na zemlji.“ isceri se ona i nasloni glavu na njega. Hodali su neko vrijeme šutke, sve dok nisu došli do velike tapiserije koja je krasila zid zabačenog hodnika na drugom spratu. Andrei je skloni slobodnom rukom, a iza nje se ukaza visoko stepenište čiji se vrh nije vidio jer je zamicao za ugao. Dylan je sjela na stepenik, naslonivši leđa na hladni zid. Andrei je sjeo na stepenik ispod, spustivši glavu na njeno krilo. Jedini izvor svjetlosti je bila zagasita svjetlost baklji koje su visile sa kamenih zidova. Dylan je odsutno prošla prstima kroz njegovu meku plavu kosu, milujući ga po glavi. „Još nisi zapalio?“ upita ga sa smiješkom, uvidjevši kako Andrei izgleda čudno bez cigarete među usnama.
„Pokušavam da smanjim. Znaš već, popravljam se.“ pokuša da se nasmije, ali taj pokušaj vidno propade.
„Zbog nje? Znaš da se njoj sviđaš takav kakav jesi?“
„Ona zaslužuje bolje.“ Ovaj put se nije ni pokušao osmijehnuti.
„Bolje? Mislim da to ona odlučuje. Ona te voli takvog kakav jesi. Danny...ona te voli. A ja ne mogu da gledam kako oboje patite.“ Posljednje riječi je rekla gotovo nečujno.
„Ona zaslužuje boljeg od mene. Znaš da mi je ona jako draga. Heck, puno više od toga. Ali ja nisam za nju. Ona je dobra, a ja...pa, ja nisam.“
Tišina koja je zavladala hodnikom je bila gotovo opipljiva. I trajala je jako dugo. Predugo.
„Dosta o tome, nećemo se deprimirati.“ Njen glas je zvučao gotovo čudno nakon duge tišine.
„Da, istina.“ osmjehnu se Andrei „Kako stoje stvari na tvoj ljubavnom planu?“
„Kod mene ne postoji ljubavni plan.“ odvrati mu ona kroz smijeh. „Ljubav je samo iluzija. I u većini slučajeva – patnja.“
„Ne mora biti. Znaš, Joey Cooper me je pitao za tebe.“
„Joey? Joey Cooper? Onaj Slytherin sa tvoje godine za kojim ludi pola Hogwartsa? Andie, ti mene zajebavaš?“
„Časna izviđačka“ Andrei diže ruku visoko „Imam Napitke sa njim. Prošli tjedan me pitao imaš li dečka.“
„Ali on je glup kao jaje na oko!“ vrisnu Dylan.
Andrei ustade i glasno se nasmija. „Bar ćeš napraviti Roberta ljubomornim.“
Vjerovatno je i zažalio što je ovo rekao jer je zaradio udarac martom u potkoljenicu.
„Andrei Lucas Dimitrijev, da to više nikada nisi rekao!“ prošaputa ona, nestajući iza tapiserije.

Ostava za metle se svakim danom činila sve manja i manja. Na hladnim zidovima se već nakupila paučina, a ružni miris vlage je lebdio u zraku. Dylan je stavila cigaretu među pune usne i zapalila ju ružičastim upaljačem za koji nije znala odakle joj. Povukla je dim, zadržavajući ga u sebi koliko dugo je mogla. Osjetila je da joj se svaki mišić u tijelu opušta, a misli joj lete u nepoznatom pravcu. Izdahnula je i veliki oblik plavičastog dima ispuni skučenu ostavu.
Škripa vrata je trgnu iz razmišljanja i ona baci svoju dopola ispušenu cigaru u kantu punu vode. Zvuk šištanja zapara tišinu.
A onda poznata osoba uđe u prostoriju, zauzimajući značajno mnogo prostora.
„Mogla sam si i misliti.“ frknu Dylan kada je blaga svjetlost sa hodnika obasjala lice pridošlice. „Zbog tebe sam potrošila cigaretu.“
Njegov arogantan smijeh ispuni prostoriju. Približio joj se tako blizu da je osjetila njegov vreli dah na vratu. Na trenutak je zatvorila oči, pokušavajući da dođe sebi. Pokušavajući da se natjera da ode iz ostave. Ali nije mogla.
„Ništa ne brini, Maiden. Dam ti ja svoju.“ osmjehnu se Robert. Dylan zakorači unazad, ali se sudari sa hladnim zidom. Svjetlost koja je dopirala iza vrata nije bila dovoljna da Dylan u potpunosti vidi Roberta, ali ona ga je osjećala. U potpunosti ga je osjećala. Njegov dah, njegovo tijelo, njegovu kosu. Robert se primakao tako blizu da su im se vrhovi noseva gotovo dodirivali.
„Znam da želiš ovo.“ prošaputao je.
Dylan je očajnički htjela odgovoriti. Viknuti Ne!, ali riječi nisu izlazile iz usta. Sve što je sada osjetila su bile Robertove tople usne na njenima. Nije imala snage da se opire. Nije htjela da se opire. Prepustila se valu požude koji je izvirao iz nje. Stavila je ruke oko njegovog vrata i strastveno mu uzvratila poljubac.

03:14 - Komentiraj ( 22 ) Print - On/Off

Spavanje je prirodno stanje promijenjenog stanja svijesti, koje se u čovjekovom životu izmjenjuje sa stanjem budnosti. To kaže medicina.
Djevojka duge crne kose koja je ležala u mraku svoje spavaonice se nije slagala sa tom izjavom. Za nju, spavanje je bilo gubljenje vremena. Bilo je stanje nemoći. To vrijeme, jedino koje je imala samo za sebe, vrijeme provedeno samo sa sobom i svojim mislima, bilo je najveći dragulj njenoga mladog života. Tamni kolutovi oko njenih sivih očiju koji su se upadljivo isticali na njenom blijedom licu bili su mala cijena za platiti. Mala cijena za to spokojno vrijeme koje je provodila sama sa sobom.
U tom trenutku se sve činilo važnijim od spavanja. Veliku sobu je progutao mrak, tako da više nije imala osjećaj da li su joj oči otvorene ili zatvorene. Kroz glavu su joj prolazili valovi misli, koji su nestajali u tmini, jednako brzo kako su se i pojavili.
Digitalni sat na ruci se oglasio, pa je Dylan preko volje zatvorila oči i otplovila u stanje nemoći. Jer, koliko god mrzila spavanje, nije ga mogla izbjeći. Osim ako ne želi da bude svjetlucavi vampir iz Sumraka, ali tu ideju je žustro odbacila.

Brzim pokretima je nanosila svijetli puder na lice, pokušavajući da prekrije tamne kolutove oko očiju. Lice koje joj se smiješilo iz velikog ogledala sa teškim pozlaćenim okvirom je bilo vidno umorno, ali je zračilo nevidiljivom energijom, koja je i najmračnijim osobama mogla izvući osmijeh na lice.
Zakoračila je korak unatrag, tako da se sada na ogledalu vidjela gotovo do struka. Lice joj je bilo gotovo avetinjski svijetlo, a prizoru nisu pomagale ni debele crte crnoga tuša oko očiju. Kosa joj je nemarno u loknama padala na ramena, razlivajući se po crnoj hogwartskoj uniformi. Zakopčala je gumbiće svoje bijele košulje do kraja, odlučivši da danas ne želi da privlači poglede hormonima nabijenih vršnjaka suprotnog spola, i na vrat je savila olabavljenu crveno-zlatnu kravatu.
Kada je bila donekle zadovoljna onime što vidi u ogledalu, sjela je na krevet i koncetrirala se na vezanje svojim polu-dubokih marti.
„Dylan!“ viknula je djevojka sa kosom boje konjaka, koja je upravo istrčala iz spavaonice obučena samo u bokserice i ispranu Whitesnake majicu, ali potpuno našminkana. „Koliko je sati?“
„Sedam i dvadeset. Imaš još deset minuta.“ viknula sam jače, pokušavajući da nadglasam pjesmu koja je dopirala sa malog radija koji je ležao zaboravljen u kutu sobe.
„Kako to da si ti skroz spremna deset minuta ranije?“ ciknula je kada su nam se pogledi sreli. Ne čekajući odgovor, odskakutala je do velikog ormara od hrastovine.
„Ne rješavaš se svaki dan Bezjačkih nauka i one zmije od Charity Burbage.“ odvratila je veselo vežući vezicu u mašnu. „Uostalom, ti si ta koja uvijek kasni, a ne ja.“
Dylan nije bila sigurna da li ju je Frances čula jer se gotovo nije vidjela od velike količine stvari u ormaru. Fran se opet pojavila, noseći u rukama svoju odoru. „Da, ti si uvijek sprema na vrijeme. Ali nikada nisi prije. Zato imamo Danny.“
Glasan frktaj koji se začuo sa susjednog kreveta je otkrio prisutnost još jedne osobe u sobi. Frances i Dylan su se samo zakikotale, a Danny se vratila lakiranju svojih dugih noktiju u crveno. Dylan je zavezala i drugu vezicu u mašnu i energično se otisnula sa kreveta, dočekujući se spremno na noge.
„Gdje je Zoo, uopće?“ baci pogled na prazan, neuredan krevet prekoputa nje. Raznobojne majice, ogrlice i perlice su ležale po cijelom krevetu, dajući mu neku šarenu notu koju ostala tri nisu imala.
„Kod McGonagallice. Već se uspjela uvaliti u nevolje.“ odvrati Frances navlačeći košulju preko glave.
„Mogla sam i predpostaviti. Vjerovatno joj drži dugi govor o tome da joj odora ne smije biti toliko šarena. Zoo možeš prepoznati sa druge strane perivoja.“ dobaci Danny sa smiješkom. Spavaonicu je idućeg trena ispunio smijeh.

Bilo je tačno sedam i trideset kada su četiri prijateljice ušle u Veliku salu. Sve je vrvilo stotinama uzbuđenih učenika koji su pokušavali da što prije podjele događaje sa praznima sa svojim prijateljima, pri tome često vičući. Progurale su se do krajnjeg lijevog stola, te svojih uobičajenih mjesta.
Dylan je pjevušila za sebe, vadeći si hranu na veliki pozlaćeni tanjur. Danny je otpila veliki gutljaj crne kave, i na licu joj se pojavio veliki, blaženi osmijeh.
„Danas je tako lijep dan.“ zacvrkuta Dylan radosno, sipajući si čaj u šolju oslikanu crvenim šapicama. „I ništa ga ne može pokvariti.“
„Zaboravio sam da je danas dan kada se Dylan riješava osobe koju bi najradije vidjela obješenu za nožne prste u svom podrumu. Osim možda mene. Iako smatram da bi mene objesila iz drugačijih razloga.“ doviknu Robert koji se upravo smjestio pored Danny. Fred i George su sjeli pored Frances, na što je ona blago ustuknula, a onda se vratila svojoj kajgani.
„Toliko o mojoj izjavi da mi ništa ne može pokvariti dan.“ dobaci Dylan ljutito ispod glasa. Nije nastavila dalje jer im je McGonagallica upravo prišla sa hrpicom papira u rukama i ne baš veselim izrazom lica.
„Dobro jutro.“ reče svojim visokim glasom. „Nadam se da uživate u jelu. Dajte onda da ovo završimo, pa da se i meni malo posreći.“
Fred je šapnuo nešto Frances u uho, a ona ga je laktom udarila u rebra. Uvidjeo je da će završiti mnogo gore nego sa par slomljenih rebara, pa se vratio soku od bundeve.
„Maiden, vi imate sve odlične ocjene.“ nastavi ona, prelazeći pogledom preko papira. „Ah, osim Bezjačkih studija. Tu imate...grozno? Gospođice, to nije baš često viđena ocjena kod vas.“
„O, iz Bezjačkih studija jeste.“ dobaci Fred, koji je ovom izjavom opet zaradio udarac u rebro.
„Profesorice, ja sam odlučila da ove godine slušam Napitke, Preobrazbu, Čarolije i Rune.“ nastavi Dylan, ignorišući ih. Iz njenih usta je to zvučalo kao pjesmica. Očigledno je bilo veliko olakšanje riješiti se profesorice Burbage. McGonagallica je kimnula glavom i nastavila dalje.
U idućih deset minuta svi su odlučili koje će predmete slušati ove godine. Danny, Dylan, Frances i Zooey su slušale Napitke, Preobrazbu i Čarolije, a umjesto Runa Danny je slušala Herbiologiju, Frances Bezjačke studije, a Zooey Astronomiju. Profesorica se najduže zadržala kod Freda i Georgea koji se nikako nisu mogli odlučiti oko predavanja, pa su na kraju izabrali (kao i očekivano) iste predmete. Bo je samo nonšalantno rekao svoj spisak predmeta koji je na Dylaninu veliku žalost uključivao sve iste predmete kao i njene. Uputio je profesorici svoj zanosni smiješak i ona mu je, na čudno prisutnih, uzvratila. Bo je sjajio baš kao i njegova značka Prefekta koja je bila zakačena na njegovoj novoj pelerini.
Dylanin glasni frktaj je prikrila buka koju su proizvele sove koje su pohrlile u Veliku dvoranu, noseći svojim vlasnicima pakete. Velika maslinasto zelena sova je ispustila četvtasti paket ispred mene, a onda se izgubila u šarenom jatu koje je kružilo salom.
„O gle, mama mi je poslala praline. I pismo.“ konstatovala je Dylan trgajući tamno smeđi papir sa paketa. Kutiju pralina je gurnula ka Zooey koja je ciknula u znak zahvalnosti. Vjerovatno je bila zahvalna do neba što Dylan ne voli praline.
„Ništa novo. Samo javlja da je sve ok i da joj javim šta ima novo.“ razočarano je rekla i gurnula papir u stranu, praveći si mentalnu zabilješku da kasnije odgovori na pismo. „I požurite se malo, uskoro nam počinju predavanja,a prije toga želim da...obavim nešto.“

Izvadila je crnu kutijicu iz džepa svoje torbe, a onda ju je nemarno bacila na pod pored sebe. Stisnula je cigaretu usnama, tražeći svoj, po običaju, izgubljeni upaljač.
Vrata su se otvorila uz škripu, otkrivajući uskoro i osobu koja je stajala iza njih. Frances je lagano ušetala u wc, vadeći svoje cigarete i upaljač u hodu. Naslonila se na jedan umivaonik i sneno se zagledala u daljinu.
„Daš mi upaljač?“ reče Dylan tiho, parajući tišinu koja se gotovo mogla opipati. Frances ispusti veliki oblak dima i baci joj žuti upaljač. Dylan ga uhvati sa obje ruke i polako prinese cigareti.
„Prepala si me. Već sam mislila da ulazi netko drugi.“ nastavi ona nakon što je ispuhnula dim.
„Ovdje malo tko zalazi.“ odgovori Frances. Njene riječi su zvučale neprirodno nakon duge tišine. Dylan kimne u znak potvrde, a onda udahnu duboko, zadržavajući dim u sebi.
Tišina je opet carovala, tako stvarna i opipljiva da je bilo gotovo jezivo. Dy je stajala naslonjena leđima na hladni kameni zid, uživajući u trncima koji su joj prolazili tijelom. Nije razmišljala.
„Frances, podsjeti me zašto ignorišeš pravu ljubav i vezu koja ti se nudi na dlanu?“ rekla je, ne otvarajući oči.
„Ne znam. Nemam razlog. Baš kao ni ti.“ osmjehnula se, a onda je bacila čik na pod i zgazila ga svojom žutom starkom. „Jesam ti već spomenula kako si sexy u tim mrežastim čarapama?“
„Nekoliko puta.“ osmjehnu se Dylan i uze svoju torbu.
U daljini se začu zvono koje je podsjećalo sve učenikem, pa tako i ove dvije djevojke, da im predavanja uskoro počinju.





Kiša je prestala padati oko deset sati uvečer, ostavljajući za sobom mokre prozore i hladan vjetar. Sjedila sam na krevetu sa skrletnom posteljom prazno buljeći u izgužvani komad hartije. Pročitala sam još jednom poruku naškrabanu neurednim rukopisom prije nego sam je bacila na noćni stolić. Ustala sam sa kreveta lagano, pokušavajući da budem što tiša, ali veliki krevet je tiho zaškripao. Ukipila sam se, čekajući reakciju mojih cimerica. Niti jedna od njih se nije pomaknula, tako da sam odlučila nastaviti dalje. Grčevito sam stezala svoju crnu kožnu jaknu u rukama, hodajući na vrhovima prstiju kroz spavaonicu. Jedini izvor svjetla je bio pun mjesec čija se svjetlost probijala kroz zamagljene uske prozore naše sobe. Zapela sam za nešto (što se kasnije ispostavilo kao Zooeyina starka) i teškom mukom sam održala ravnotežu. Frances je nešto promrmljala („Žuto! Fred, žuto je!“) i okrenula se na drugu stranu, nastavivši da diše duboko. Zadržala sam dah sve dok nije opet zahrkala i laganim hodom sam izašla kroz vrata.

***

Prohladan povjetarac me šibao po licu, praveći crvenkaste krugove na mom blijedolikom licu. Povukla sam još jedan dim i vrh bijele cigarete se užario plameno crvenom bojom. Zadržala sam ga u sebi, gajeći očigledno prazne nade da će me bar malo zagrijati. Ispuhnula sam oblak prozirnog sivog dima, gledajući ga kako nestaje u vjetru. Bacila sam mali opušak na mokru travu i on se uz šištanje ugasio. Obgrila sam se rukama i zagledala u crno nebo prošarano zvijezdama.

„Kasniš.“ prošaptala sam ne okrećući se. Bio je to moj odgovor na dobro znane korake koji su mi se približavali. Odisali su samopouzdanjem i arogancijom, baš i kao osoba kojoj su pripadali.

„Nisam smio riskirati da me uhvate. Nismo svi tako vješti u izbjegavanju Filcha.“ rekao je sa notom podsmijeha u govoru.

„Misliš, nismo svi prefekti? Nas, obične ljude smiju uhvatiti u noćnim lutanjima dvorcem.“ nasmijala sam se poluglasno.

Stao je pored mene. Tako blizu da sam osjetila topli dan na potiljku.

„Nedostajalo mi je tvoje podbadanje, Dyli.“

„Nemoj me zvati Dyli.“ okrenula sam se ka njemu, susrevši svoje sivkaste oči sa njegovim nebesko plavim. „I daj mi cigaretu.“

Izvadio je crno pakiranje cigareta iz svojega džepa i pružio mi ga uz smiješak. Trebalo je dosta truda da se i ja ne osmjehnem, ali sam odlučila ostaviti to za kasnije. Znajući svoga prijatelja, kasnije ću se zaista smijati.
Nervozno sam tražila upaljač po džepovima držeći svoju cigaretu čvrsto između rumenih usnica. On je pušio svoju, sa zatvorenim očima i zadovoljnim smiješkom na licu.

„Evo ti moj.“ rekao je ne otvarajući oči. Crveni upaljač je pao na vlažnu travu pored mojih nogu.

„Svinjo.“ frknula sam kroz stisnute zube.

„Hvala bi bilo sasvim dovoljno.“ osmjehnuo se. „Uostalom, imaš štapić. Vještica si, zar ne?“

„Ostao mi je u spavaonici.“ uzela sam cigaretu u ruku da odgovorim. „Vjerovatno jer sam žurila da stignem na vrijeme. Ono što ti nisi učinio.“

„Ne cvili, Dyli.“ Izvukao je dugački tamno smeđi štapić iz unutarnjeg džepa svoje jakne. „Incendio.“

Iz vrha štapića su izbili crvenkasti plamenovi vatre. Približila sam cigaru vrhu štapića i njen vrh se užario. Izdahnula sam i oblak dima se obavio oko mene. Mahnula sam rukom kroz vazduh i dim se izgubio u noći.
Spustila sam se na travu, ignorirajući hladnoću koja je prodirala kroz svaki dijelić moga tijela. Zavezala sam kosu crnom gumicom koja mi je stajala na zglobu u visoki rep i naslonila sam nježno glavu na njegovo rame. Prebacio je svoju mišićavu ruku preko mene i ja sam se bez prigovora ugnjezdila na njegova prsa.

„Dogodilo se nešto novo na praznicima?“

„Osim cjelodnevnih lutanja po Londonu sa Danny, ne. I osim cjelodnevnog slušanja Danny kako priča o tebi, ne.“ osmjehnula sam. Na sekundu sam požalila što sam ovo rekla jer mi se blagi osjećaj krivice javio u trbuhu.

„Ah.“ rekao je neuobičajenim tonom. „Već smo prošli kroz ovo. Ja nisam za nju. Previše sam...“

„Arogantan, sebičan i napaljen?“ prekinula sam ga. „To znam. Ali zbog toga te i voli. No, nećemo sada o tome. Jesi ti radio nešto osim gledanja u ogledalo i hvatanja fufica?“

„Radio sam ja sa fuficama mnogo više od hvatanja.“ odgovori sa smješkom. „I razmišljao sam o novom ogledalu .“

„Andrei, ti si jedna arogantna narcisoidna svinja, znaš?“

„Već su mi to govorili. Smatram da iz vas progovara puka ljubomora.“

Glasno se nasmijao svojoj izjavi. Nisam mu htjela pružiti zadovoljstvo da se i ja nasmijem.
Noć je polako odmicala, praveći mjesto za novi dan. Za nove prilike. A dvoje prijatelja su sjedili na obali jezera pričajući o životu i ne mareći ni za šta oko sebe.

***

„Ambiportane.“ rekla sam više za sebe, nego Debeloj dami, koja je danas bila obučena u čudnu kombinaciju ružičaste svile i zlatne čipke.
„Uredu.“ odgovorila je mrzovoljno. Nije bila presretna što me vidi, većinom zbog toga što sam ja bila osoba koja ju je najčešće budila navečer. Ili bolje rečeno, ujutro.
Nisam se obazirala na njeno gunđanje koje je utihlo kada se rupa zatvorila. Gryffindorski dnevni boravak je, kao što sam i očekivala, bio u potpunosti prazan. Vatra je tiho pucketala u kaminu, čineći sobu toplom i ugodnom. Uputila sam se k spiralnom kamenom stepeništu koje je vodilo do mog sada jako željenog i kreveta.

„Bili smo vani, draga?“

Nevidljivi kamen mi je pao u utrobu. Stavila sam ruku u džep u kojem mi je obično stajao štapić. Džep, koji je sada bio prazan. Pogledom sam prešla preko naizgled prazne sobe, tražeći izvor glasa.
Izašao je iz mraka, zadovljno se smijući.

„Ne boj se, draga. To sam samo ja“ Na licu mu je titrao zadovoljni osmijeh.

„Bailey! Da mi nikada više to nisi uradio!“ siknula sam ka njemu.

Prišao mi je laganim korakom, pokazujući da mu se nigdje ne žuri.

„Samo sam bio zabrinut, Maiden.“ Naglasio je posljednju riječ.“ Nije pametno lutati dvorcem navečer.“

Sada je stajao tako blizu da mi je njegov muški parfem milovao nosnice i uvlačio se duboko, opijajući moj mozak.
Iako sam stajala na stepenici, bila sam vidno niža od njega. Popela sam se na vrhove starki i približila sam svoje lice njegovom tako blizu da su nam se nosevi skoro dodirivali.

„Odjebi, Prettyface. Ti mi nisi nitko i nemam razloga pravdati se tebi.“ prosiktala sam kroz zube.“I nemoj me zvati draga.“ Okrenula sam se na peti i uputila se uz stepenice, pritom jako udarajući nogama od kamene stepenice.

„Želiš me.“ viknuo je za mnom uz široki osmijeh.

„Prije bih imala kosu kao Snape.“ odvratila sam prije nego sam zalupila teška vrata od hrastovine.

Za Tonku. <3

Kiša je udarala od prozore Hogwarts Expressa tako jako da je postajalo jezivo. Posmatrala sam vrhove borova koji su se opirali vjetru, agresivno se vraćajući u početni položaj. Voz se brzo kretao ka našem odredištu. Ležala sam na sredini kupea odsutno buljeći kroz prozor. Sunce je počelo da zalazi iza zelenih brda i nebo je poprimalo tamno plavu boju. Ja sam već obukla školski ogrtač i nemarno sam stavila kravatu oko vrata. Kroz proreze na svojim trapericama sam osjećala hladnoću poda.
Danny se popravljala frizuru, koncentrišući se na svoj odraz u staklu na vratima kupea. Ona je već uredno zakopčala svu dugmad na košulji i stavila crveno-zlatnu kravatu oko vrata.
„Već je vrijeme za marte.“ rekla je proučavajući vlažne nogavice mojih predugih traperica.
„Ja nosim starke dok ne padne snijeg.“ trgla sam se iz razmišljanja „pa čak iako navučem tri upale pluća godišnje.“
Danny zakoluta očima i sjede na klupu, pazeći pritom da ne izgužva ogrtač. Izvadila je primjerak Dnevnog proroka i izgubila se iza njega.
Ustala sam sa poda naglo, tako da mi se zavrtilo u glavi. Spotakla sam se na svoju crnu torbu i pala sam na klupu. Čula sam prigušen kikot iza novina.
„Baš ti hvala.“ izbeljila sam joj se, i čuvajući se za zid kupea, ispravila se. Tijelom me prošla jeza. Postaje hladno. Napravila sam si mentalnu zabilješku da obučem jaknu prije nego izađem iz voza.

Voz je počeo da usporava i grupe učenika su pohrlile ka izlazu. Podigla sam sa poda svoju torbu, prebacila sam je preko ramena i otvorila vrata kupea. Val ljudi me ponio prema izlazu. Nisam znala u kojem sam tačno dijelu voza, ali osjećala sam hladni septembarski zrak kako mi šiba blijede obraze. Osjetila sam kako mi Danny stišće ruku.
Nakon nekoliko mukotrpnih minuta, koje su se činile kao sati, izašli smo iz voza. Osvrnula sam se da nađem Danny, i vidjela sam da je ona odmah pored mene. Ubrzali smo korak ka kočijama.
„Got you!“ čula sam vrisak iza sebe, a onda mi je netko skočio na leđa. Osjetila sam dobro poznati muški miris. Lupnula sam osobu na mojim leđima i stisak je popustio.
„Fred! Prestani da mi to radiš!“ viknula sam dok je on prolazio pored mene držeći se za glavu.
„Dy, još uvijek dobro udaraš.“ reče kroz smijeh. Približi mi se i jako pritisnu svoje usne uz moj obraz.
„Ok, Fred, dosta je sad. Opet ću te udariti po tintari.“ nasmijala sam se, a Fred se odmaknuo i opet poče nježno da miluje mjesto gdje je maloprije zaradio udarac. George je hodao pored Danny i prepričavao joj je kako je podmetnuo balegobombe nekim prvačićima u kupe.
„G, znaš da si i ti nekada bio prvačić?“ rekla je Danny pokušavajući da održi ozbiljan izraz lica.
„Da, prije šest godina. Sjećaš se kad smo se upoznali u vozu?“ procjedi Fred kroz stisnute zube, obuzdavajući smijeh.
„Da, kada si mi stavio gorućeg guštera među čokoladne žabice.“ smrknuto odvrati Danny.
„A onda sam dobio najgori šamar u životu.“ nasmija se George milujući obraz.
„Ipak smo tad postali nerazdvojni.“ osmjehnu se Fred zagrlivši mene i Danny.
„Da, da, dosta nostalgije. Idemo u kočiju. I gdje vam je onaj umišljeni snob?“ viknula sam pokušavajući da nadglasam njihovo kikotanje.
„Bo? Čeka nas u kočiji.“
Zakolutala sam očima i produžila ka kočiji ignorišući Fredove šale na račun mojih traperica.

***

Niz zamagljeni prozor kočije su se slivale kapljice kiše koja je neprekidno padala još od Londona. Naslonila sam blijedi obraz na staklo pored sebe i lagano sam se trznula iznenađena hladnoćom koja mi se priljubila uz lice. Obavila sam ruke oko sebe pokušavajući da se ugrijem. Odsutno sam buljila u daljinu, čekajući da vidim treperava svijetla Hogwartsa. Fred i George su pričali o tulumu koji su planirali napraviti za vikend. „Da bar malo umanjimo tugu.“ rekao je Fred. Lagano sam se osmjehnula Dannynim pokušajima da ih odgovori od nauma, jer bi svi mogli upasti u nevolje. Ali, to su Fred i George.

Postoji još jedna osoba u ovoj kočiji koju nisam spomenula. Osjetila sam pogled te osobe na sebi. Skupila sam svaki atom snage u svom tijelu da ne uzvratim taj pogled. Srce mi je počelo užurbano udarati, kao da će svaki trenutak iskočiti iz prsa. Stisnula sam šake tako jako da su se moji dugi crni nokti zarili u dlan. Zaustavila sam vrisak u grlu i nastavila sam gledati kroz prozor, brojeći žute tačke koje su se prikazivale u daljini.

Škljoc. Bio je to jedva primjetan zvuk, koji se utapao u zvonak smijeh osoba oko mene. Primakla sam oko svom velikom foto-aparatu i opet sam pritisnula crveno dugme na vrhu. Škljoc.
„Zar moraš baš sve da slikaš?“ dobacio je Fred usred svoje šale o Snapeu.
„Da.“ okrenuh se prema njemu i pritisnuh dugme. Bijela svjetlost blica zasvijetli u kočiji i Fred prekri oči. „Baš sve moram da slikam.“
George se naceri i zagrli Freda i Boa. „Slikaj nas sada.“
Htjela sam da negodujem, ali nisam imala snage. Pogledala sam kroz objektiv i namjestila sam aparat da se tačno vide tri osobe. Pritisnula sam dugme i aparat je opet škljocnuo. Škljoc.

***

Velika Sala je bila vjerovatno najmagičnija prostorija na svijetu. Prostorija je bila obasjana blijedo žutom svjetlošću svijeća koje su bile smještene u svjećnjake najfinije izrade. Munje su sjevale na visokom plafonu dajući savršenu presliku nevremena koje se dešavalo iza visokih prozora.
Iznad četiri dugačka stola od hrastovine koja su se pružala duž čitave sale visile su zastave u četiri boje. Iznad stola koji je stajao okomito stajao je grb Hogwartsa sa riječima Draco dormiens nunquam titillandus. Nasmijala sam se tiho, sjećajući se prilike kada mi je Dumbledore rekao značenje riječi. Nikada ne škakljaj zmaja dok spava.
„Baš me interesuje ko je novi profesor Odbrane.“ reče Danny glasno, pokušavajući da nadglasa žamor gomile. Slegnula sam ramenima u znak odgovora i požurila sam do krajnjeg desnog stola iznad kojeg su se njihale crvene zastave. Danny i ja smo sjele na naše uobičajeno mjesto, na središtu stola, a Fred, George i Bo su se smjestili preko puta nas.
„Fran i Zoo opet kasne?“ nasmijao se Fred gledajući u dva prazna mjesta pored mene. Otvorila sam usta da odgovorim, ali sam zastala kada je neko skočio na mene.
„Pa koliko puta će danas ljudi skakati po meni?“ rekla sam pokušavajući da nabacim ljutiti ton. Zooey i Frances su me grlile u isto vrijeme, blokirajući tako moj dotok zraka. Kada sam već bila na izdisaju, počele su da grle Danny. Sjele su pored mene baš kada se dugački red preplašenih prvačića poredao na ulazu.
„Obožavam ovaj dio.“ rekla je Frances kroz smijeh. Svi smo se okrenuli prema profesorskom stolu čekajući nove Gryffindore.

***

Kada je posljednji učenik razvrstan u Gryffindor, klicanje se razlomilo našim stolom. Mali dječak svijetle kose se smjestio među nove učenike i neuobičajno brzo se zadubio u razgovor sa crnim dječakom pored sebe.

„Imam samo par riječi za vas.“ začuo se zvonki glas i svi u dvorani su utihnuli. Albus Dumbledore je stajao na sredini profesorskog stola šireći ruke prema učenicima. Srebrnkasta kosa je magično blistala pod svijetlom hiljada svijeća u dvorani. Magično plavim pogledom koji je sijao iza naočala u obliku polumjeseca je prešao preko osoba u dvorani. Usne su mu se izvile u lagani smiješak. „Prijatno!“
Tanjuri ispred nas su se napunili desetinama vrsta jela i izgladnjeli učenici su trkom navalili na hranu, kao da će svakog trenutka da nestane. Ja sam si izvadila komad teletine na tanjur i polako sam ga izrezala. Doduše, koncentraciju su mi ometali Fred i George koji su halapljivo trpali u usta pitu od krompira.
„Oho vje phvao dobho!“ viknuo je George punih usta.
„Vilhjenjaci shu she pophavil...“ pokušao je Fred da kaže, ali zalogaj mu je skrenuo u stranu i on se jako zakašljao. Bo ga je jako udario po leđima jako se smijući. Fred proguta ostatak hrane iz usta i duboko udahnu.
„Mislim da neću više pričati dok jedem.“ zaključi. Ali, zaboravio je na to obećanje čim se pred njih stvorila torta od višanja.

Kada su već svi bili siti, hrana sa pozlaćenih tanjura je nestala i svi oni su sada bili kristalno čisti. Dumbledore se ponovo ustao, dosežući svoju punu visinu. Zavratio je rukave svoje ponoćno-plave odore do laktova i progovorio je umirujućim glasom.
„Nadam se da ste svi siti.“
Njegove riječi su bile praćeni potvrdnim uzvicima.
„Neću vas dugo zadržavati jer znam da se radujete svojim udobnim krevetima. Znam da se ja radujem.“ osmjehnuo se „Naš domar, gospodin Filch me zamolio da vas upozorim i ove godine da se ne približavate Zabranjenoj šumi. Također, da se ne kupate u jezeru, iako bi to malo kome palo na pamet.“ pogled mu je prešao na mene i ekipu. Sjetila se tog dana kada me je Fred „slučajno“ gurnuo u jezero. Događaj nije bio baš ugodan, pa sam ga odagnala iz glave.
„Dalje“nastavio je Dumbledore „prijave za metlobojske ekipe se vrše kod kapitena vaših domova. Prvi izlet u Hogsmeade je već za tri sedmice. I na kraju, pozivam vas da poželite dobrodošlicu našoj novoj profesorki Odbrane od mračnih sila, gospođici Margaret Lestrange.“
Svi su pogledali prema mladoj ženi koja je sjedila na samom kraju profesorskog stola. Imala je dugu crnu kosu koja je uokviravala njeno prelijepo lice blijedno poput snijega. Nisam joj vidjela tijelo, ali onaj dio koji se vidio se mogao opisati samo jednom rječju, savršeno. Moje mišljenje su djelili očigledno i svi muškarci u prostoriji, uključujući i Boa i blizance čije su čeljusti pale skoro do poda. Margaret je samo kimnula glavom i vratila se svom peharu sa crnim vinom.
„Ova je dobra!“ rekao je Bo nasmješeno.
„Muškarci.“ odvratila sam.

Nas pet se uputilo ka društvenoj sobi Gryffindora.
„Ambiportane“ rekla je Danny zvonkim glasom Debeloj dami koja je večeras bila obučena u kićastu ružičastu haljinu i odgovarajući šešir.
„Naravno dušice.“ namiješila se i pomakla se u stranu. Ušli smo u ovalnu prostoriju. Visoki prozori su bili zamagljeni od kiše koja je još padala. Vatra je pucketala u kaminu. Fred, George i Bo su ostali da sjede na mekanim foteljama, a ja i Danny smo se popele uz stepenice do spavaonice.
Zavukla sam ruku u džep i izvukla sam mali izgužvani papirić. Očekivani papirić. Staro vrijeme, staro mjesto?“


Londonsko vrijeme nije baš bilo opis moje idealne vremenske prognoze. Moje starke i noge su vječno bile mokre, što je bilo praćeno stalnim pridikovanjem moje mame. Ne znam tačno o čemu priča svaki put, ali bubrezi i jajnici su često spominjani. I baš takvo kišno i vjetrovito vrijeme je bilo i danas. Stojim na King's Crossu nestrpljivo buljeći u svoj ručni sat i nervozno lupkajući nogom. Mama je otišla da kupi novine, i po običaju, kasni. Vlažni pramenovi crne kose koji su nemarno visili iz crvene kape su mi se lijepili za lice. Pokušala sam da jedam odpuhnem sa lica, ali je bio mokar i težak, pa sam odustala. Vidjela sam maminu siluetu kako se ubrzano kreće ka meni, noseći nešto u rukama. Kad se približila, stvari u rukama se se prikazale kao dvije kutije Toblerone čokolade koje mi je mama tutnula u ruke.
„Stavi to u torbu, zakasnit ćemo.“ rekla je brzo pokušavajući da dođe do daha. Klimnula sam glavom i slobodnom rukom sam ugurala čokolade u crnu torbu koja je bila prebačena preko ramena. Hogwarts Express zahukta i mi ubrzasmo.

Znate već kako idu ta emotivna opraštanja roditelja i jedine kćerke koja ide u školu da provede tamo „godinu dana bez kontrole“. Mama pretjeruje. Ima tamo kontrole. Samo ju ja znam izbjeći. Maštanja o glupostima koje ću da radim u Hogwartsu mi prekinu mama koja me je prejako stisnula u zagrljaj. Lice mi se izgubilo u njenoj bujnoj crvenoj kosi. Nježno sam je zagrlila, a onda sam se odmakla da je pogledam još jednom. Divno, još će i da plače. Njene krupne smeđe oči su se zastaklile i prijetila je opasnost da svaki čas iz njih krenu suze.
„Daj, daj, vidimo se ubrzo. Božić samo što nije stigao!“ viknula sam veselo. Ona je tužno klimnula glavom, a onda me ponovno stisnula u zagrljaj. Miris njenog parfema mi je opio nosnice. Uzvratila sam zagrljaj.
Voz je glasno pisnuo i obje smo se trgle. Utisnula sam nježni poljubac na mamino vlažno lice, što od kiše, što od suza, i popela sam se visokim stepenicama u crveni vagon koji će da me odvede u godinu pustolovina.

***

„Kasniš. Opet.“ reče glas. Dobro poznat glas. Danny je ležala na klupi, nogu naslonjenih na zid.
„Mama.“ odgovorila sam kratko. Nije gledala u mene, ali sasvim sigurno je osjetila moje kolutanje očima. Danny ustade sa klupe i laganim, gotovo plesnim korakom mi priđe.
„Nedostajala si mi, mala.“ viknu i jako me zagrli.
„Da, pogotovo jer se nismo vidjele od jutros.“ nasmijala sam se, pokušavajući da se oslobodim njenog stiska.
Danny. Teško je bilo objasniti naš odnos. Ok, možda i nije bilo teško objasniti, ali ne postoji mnogo ljudi na ovom svijetu koji znaju taj osjećaj. Jako prijateljstvo. Zaista jako prijateljstvo.
Družimo se od druge godine života, od dana kada smo se upoznale u parkiću ispred zgrade u centru Londona. Od tada ne postoji dan, sat ili minuta da nismo povezane, da ne mislimo jedna na drugu ili jednostavno, da nismo zajedno. Kao da postoji neka tajna veza, kao da se razumijemo samo pogledom. Bila je moj oslonac kroz čitav život. Bila je druga strana mene. Drugi dio mene. Iako potpuno drugačija. Ali valjda je to ono što čini svijet. Jing i jang. Minus i plus. Mi smo upravo to.

A naše razlike? Ne znam od kud da krenem. Od početka? Kada smo se upoznale ona se igrala sa svojom Barbikom, ja sam se igrala u pijesku. I smrtno se naljutila na mene kada je njena
Barbie slučajno ostala bez glave zbog mog krokodila. Sa svojim 1,75 cm je bila malo visočija od mene. Ok, čitavih 10 cm, ali nećemo ulaziti u to. Kosa joj je bila uredno zavezana u visoki rep, dok je moja ličila na sve osim na urednu frizuru. Savršeno tijelo joj se ocrtavalo ispod tunike na točkice i uskih crnih pantola. Moja Nirvana majica je bila vlažna i zalijepila se uz mene, a poderane traperice su se već mogle oprati. Moj iPod je bio išaran stihovima, njen je uredno stajao u džepu. Ona je sanjarila, ja sam je spuštala na zemlju.
Međutim, sve ima i drugu stranu. Iako je bila ljuta zbog lutke, zaključila je da je njena Barbie imala ružnu haljinu. Iako sam ja niža, ni ja ni ona nismo zadovoljne visinom. Ja bih da budem visočija, dok bi ona da bude – niža. Iako je njena fizura uredna, a moja ne, obje imamo sjajnu crnu kosu. I da, prirodna je. Iako imamo različitu odjeću, obje nosimo starke. Ja sive, a ona crvene. Iako imamo različit iPod, na njemu imamo istu muziku.
Sve ima dvije strane, samo treba naći onu drugu. Ako pogledamo dublje, vidjet ćemo da nismo toliko različiti.

„Žene su spremne da zbog jedne kobasice čitav život trpe svinju.“ rekla sam prekinuvši tišinu u kupeu. Danny se ote glasan kikot koji zapara tišinu. Ležale smo na podu kupea naslonjene jedna na drugu. Sa mog iPoda su dopirali Azrini stihovi:

Ti i ja lutamo kroz noć
Potmulo je stenjao ovaj grad
Ispred nas put bez povratka
Daleko se čula muzika...

Nasmijah se tiho sjećajući se stihova koji slijede.